Postdramatic Theatre Book

Hans-Thies Lehmann u knjizi predstavlja teorijski pogled na razvoj i dosege postdramskoga kazališta. To čini tako da pojmovno izrazi ono što je nastalo, a ne da nastalo postulira kao normu.
Takav je stav, čini mi se, zdrav deskriptivan pristup teoriji kazališta, a autor tako ostavlja prostora nekim novim saznanjima i promišljanjima jer ipak se radi o nedovršenome procesu stvaranja.
Lehmann postavlja zanimljiva pitanja o statusu teksta u kazališnoj umjetnost već u uvodu, a tijekom knjige razvijat će tezu da u dramskome kazališnom tekstu nestaju principi naracije i figuracije te poredak fabule, što će rezultirati osamostaljivanjem jezika.
Velik dio knjige čini povijesni pregled, odnosno pretpovijest postdramskoga kazališta, u kojem je naglasak na odnosu kazališta i teksta. Zatim se nastavlja teoretiziranje o postdramskim kazališnim znakovima da bi se prešlo na detaljnije prikaze tijela, vremena, prostora u postdramskom kazalištu.
Posljednje se veliko poglavlje tiče odnosa medija i kazališta, ali i suvremenoga načina života i življenja.
Za nekakva daljnja istraživanja značajni su posljednji odlomci o politici i kazalištu, a tu posebice mislim na Estetiku rizika - Lehman na kraju otvara pitanja vrijednosti kazališta u današnje doba koje je okrenuto prema vizualnome i prema slici - kazalište treba pronaći vrijednost u tome da ono još uvijek gledaoca može suočiti s njegovom vlastitom prisutnošću i ne uskratiti mu ni zabavu i šok spoznavanja, ni bol, ni užitak. Za razliku od suvremene medijske komunikacije koja od gledatelja ili čitatelja ne zahtijeva angažman, u kazalištu bi se trebalo odvijati upravo to.
Osim što je sadržajno zanimljiva i iscrpna, knjiga je i odlično strukturirana - svako poglavlje ima najviše tri stranice što olakšava praćenje autorovih misli, isticanje bitnoga i zadržavanje pažnje.